Heni Erceg

8. 9. 2017  |  Hrvaška

Smokvica (v hrvaščini) 

Sve je počelo kada je predsjednik Franjo Tuđman pred masom uzviknuo „Imamo Hrvatsku!“, pa svoj san odmah pretočio u stvarnost, uselivši se u ogromnu vilu u elitnom dijelu Zagreba iz koje je prethodno iselio tadašnje stanare. I danas u tom skrivenom zdanju živi njegova familja: sinovi, žena, kćer, unučad, praunučad. Po tom je modelu uskoro i njegov najdraži trgovac dobio od države dvorac čije se fotografije objavljuju tek danas kada je Agrokor omirisao vonj propasti. A koliko jučer sanjao je Ivica Todorić da u svojim dućanima ubere još malo novca, dodajući im priručne ambulante, pa kad se dođe po kruh i mlijeko, e da se na istom mjestu može iz-vaditi krv i izmjeriti tlak, ali su mu nekako objasnili da to ipak nije zgodno. Naučio je plivati i kupio besramno skupu jahtu, potom i helikopter, kako bi mogao skoknuti do svoje nove vile Medeja blizu Opatije, velikog zdanja na kilometarskoj parceli i nepristupačnim morskim sikama.

Proširio se po čitavoj regiji, prodajući uglavnom uvoznu nekvalitetnu robu, sve uz podršku svake hrvatske vlade, lijeve, desne, bez obzira. Jer, Ivica Todorić bio je temelj hrvatskog ekonomskog i društvenog nereda i voluntarizma, čija se jahta, helikopter i dijelovi imovine upravo rasprodaju, zbog enormnih dugova stranim bankama, državi, dobavljačima. Ipak, ni sumnjiva dokumentacija, ni lažiranje bilanci, nisu Todorića do dan danas doveli do nekog sudskog postupka. Zato jer je u njegov poslovni „uspjeh“, najveći u regiji, umješano sve živo na političkoj sceni i nema tko od vladajućih, desnih ili lijevih, nije podmazivao razne sumnjive poslove toga omiljenog tajkuna.

Onda je jednoga dana za obiteljskim ručkom mali Ante, mašući nogama ispod stola, zakričao: „Tata kupi mi otok!“ „Ali sine... nije to zgodno, pa imamo Medeju“. „Hoću otok, hoću otok“, nastavio je kreštati mali Ante, a tata mahnuo batleru da mu doda telefon. Potom je nazvao premijera, nije važno je li bio iz HDZ-a ili SDP-a, i upitao ima li možda na raspolaganju neki otok. „Hm, ne znam baš, ali ne brini, naći će se nešto sigurno“, kazao je Glas. Telefon je zazvonio već nakon pola sata, a sretan osmijeh razlio se po Todorićevu licu dok je nježno tepao svome sinčiću: „Eto, Antiša moj, dobio si otok. Smokvica se zove.“ Već sutradan Todorić je kupio firmu Grafoplast, koncesionara otoka Smokvica, smještenog u akvatoriju Šibenika. I upravo je Smokvica, u vlasništvu Ministarstva obrane, odličan primjer baratanja javnom imovinom kao svojom privatnom prčijom. Uglavnom, Todorić je stekao suverenitet nad Smokvicom, tamo sagradio ljetnjikovac, i sada je Famigla mogla uživati u morskim radostima, neometana od bilo kakvih intrudera, budući da su svaki dolazak nekog broda u blizinu otoka spremno sačekivali Todorićevi bodygardovi.

Onda se još 2009. ispostavilo da je Todorić državi dužan ko Grčka, da se dug za koncesiju na Smokvicu popeo na gotovo 300 milijuna kuna, ali nije bilo reakcije ni Državnog tužilaštva, niti vladina odjela za gospodarenje državnom imovinom. Omiljeni državni tajkun, podrazumjevalo se, ima svako pravo otimačine javnog dobra i neplaćanja niti minimalnih obaveza svojoj najdražoj državi. I tako je spretni trgovac, navezan svim mogućim korupcijskim nitima na sve hrvatske vlade, uživao u svom otoku, jahtama, helikopterima... sve dok se carstvo nije urušilo, a vjerovnici zatražili svoje. Sada se tek otkrivaju sramotni detalji o milijunskim dugovima za koncesiju na Smokvici, bahatost jednog lika, stvorenog na kriminalnoj poratnoj privatizaciji, sada se tek pokreće postupak ovrhe za povrat Smokvice u državno vlasništvo. Naravno, onaj ogromni dug otišao je u zastaru, pa država može potraživati od Gazde tek 26 milijuna kuna za zadnjih pet godina.

Čitav taj slučaj nakazno je redikulozan, budući da ista država koja je Todoriću omogućila višegodišnje uživanje jednog čitavog otoka bez plaćanja koncesije i još mu je legalizirala protupravno sagrađene objekte na pomorskom dobru, da ista ta država, dakle, tek danas kada se on sunovratio u bankrot, pokreće hitni postupak ovrhe. To samo znači da bi, samo da se Todorić nije tako zaigrao sa svojim regionalnim carstvom i propao, ista ta državna vlast i dalje tolerirala njegove enormne dugove, amenovala sumnjiva zaduživanja i tretirala ga kao građanina s posebnim društvenim statusom. Jer u Hrvatskoj je trenutačno čak 300 tisuća građana pod ovrhom, blokiranih računa, mnogi su na rubu egzistencije ili gube stanove, a nerijetko se radi o dugovima za struju ili vodu, u smiješno sitnim iznosima od nekoliko tisuća kuna. Ili, Tvornica lakih metala u Šibeniku otišla je u stečaj, ali su u stečajnu masu ušla i 43 radnička stana. Todorićev dvorac pak izuzet je iz dugova njegova Agrokora. Zato jer plebsu država ne prašta, a od Todorića, već je posve jasno, neće moći naplatiti niti onih 26 milijuna kuna za Smokvicu, a koji nisu podlegli zastari.

Kazneni progon Todorića stoga bi bio isto kao i progon tolikih premijera, ministara, birokrata koji su sudjelovali u stvaranju i održavanju njegova suvereniteta i omogućili mu užitak one sarkastične Tuđmanove mantre „Imamo Hrvatsku!“

Prevod kolumne pa najdete v novi številki Mladine oziroma na tem spletnem naslovu.